Šećer (Foto: Cure.ba)
Naravno, i termička obrada zdravih namirnica može imati uticaj na kvalitetu hrane. Primjerice naučnik Francis Pottenger je 1930. istraživao uticaj sirove i kuvane hrane na zdravlje mačaka. Sirovo meso i mlijeko dramatično su popravili zdravlje mačaka uključenih u studiju i njihovih potomaka u sljedeće tri generacije. Savremena nauka smatra da je ovo posljedica nedostatka taurina u kuvanoj hrani. Naime, mačke kao mesojedi nemaju mogućnost stvaranja taurina u svom tijelu pa ga mogu dobiti samo putem hrane.
Iako se ovi podaci ne mogu direktno preslikati na ljude, jer je naš metabolizam drugačiji, studija je pokazala da hrana utiče na zdravlje pojedinca, ali i njegovih potomaka.
Procesirana i genetski modifikovana hrana uzrokuje oštećenja DNK
Savremena prehrambena industrija uspjela je prekinuti vezu između lokalnog tla, lokalne hrane i ljudi koji tu žive. Prehrambeni lanac je razbijen. No, ljudsko tijelo ima svoje biohemijske potrebe i ne može se bez greške prilagoditi nizu novih hemijskih spojeva koje u njega unosimo.
Potreban je duži proces privikavanja koji traje generacijama, čak i kad je riječ o nemodificiranim prirodnim supstancama. Iz sličnog razloga 85 posto Aboridžina ne može tolerisati laktozu, dok isti problem ima samo dva posto Šveđana.
Ako se može žvakati i gutati, to još uvijek ne znači da je to hrana
Niske cijene, jednostavna priprema te vještački mirisi i ukusi uvjerili su ljude da su hemijske tvorevine koje se prodaju širom svijeta – hrana.
Primjeri nekih najgorih namirnica koje utiču na DNK
1. Genetski modifikovana hrana (GMO)
Ono što naučnici rade s hranom moglo bi se uporediti s genetskim ruletom. Hoće li novi gen koji se uvede u genom neke biljke ili životinje dovesti do ‘poboljšanja’ ili destabilizirati inače sigurnu hranu i učiniti je otrovnom za ljude, ne znaju ni oni sami.
Istina, stoljećima su ljudi mijenjali genetske karakteristike biljaka i životinja. Primjerice putem selekcije sjemena biljke koja ima poželjne karakteristike. No, uzgoj je nešto sasvim drugo od genetskog inženjeringa, koji stvara monstrume koji nam se danas nude kao hrana. Naime, dok je genetski kod GM biljke modifikovan od strane ljudi, hibridna biljka kreirala je vlastitu genetsku strukturu.
Naučnici Ian F. Pryme i Rolf Lembcke provodili su in vivo studije o mogućim zdravstvenim posljedicama GM hrane, te zaključili da genetski inženjering stvara raširene genetske mutacije na stotine hiljada mjesta određenog genoma.
Hranu koja je stvorena u laboratoriju naše ćelije neće prepoznati, pa će se puno toga gomilati kao toksični materijal. Što je najgore što bi se moglo dogoditi? Počinje s problemima u probavnom sistemu, smanjuje se imunitet, a eventualno nastaju i tumori.
2. Procesirane omega-6 masne kiseline i transmasti
Industrijskom revolucijom i obradom biljnih ulja bogatih omega-6 masnim kiselinama, poput kukuruza, soje, uljane repice, koja su sveprisutna u prehrani savremenog čovjeka, došlo je do velike neravnoteže. Naime, uravnotežen omjer omega-6 i omega-3 masnih kiselina, uz koji je dotad ljudski genom napredovao, drastično se promijenio. Ovih dana, procjenjuje se da jedemo desetinu iznosa omega-3 masnih kiselina potrebnih za normalno funkcionisanje. Smatra se da je to jedan od ključnih razloga zbog kojeg veliki procenat modernog stanovništva pati od bolesti srca, raka, otpornosti na inzulin i dijabetesa, pretilosti, artritisa te ima druge upalne promjene.
Samo bi eliminacija otrovnih transmasti mogla spriječiti pojavu na stotine hiljada kardiovaskularnih bolesti.
Tim molekularnih biologa na Nacionalnom institutu za prehranu u Indiji proveo je studiju na štakorima jer su željeli vidjeti kako su geni pogođeni transmasnim kiselinama. Naučni tim je otkrio da su štakori hranjeni većom količinom transmasnih kiselina imali tri vrste gena koji podižu otpornost na inzulin. Ova zapažanja pomogla su objasniti kako konzumiranje transmasnih kiselina povećava rizik od dijabetesa i srčanih bolesti.
3. Šećer
Procjenjuje se da je 1820. prosječna godišnja konzumacija šećera po osobi bila manja od devet kilograma. Danas ona u prosjeku iznosi nešto više od 68 kilograma godišnje.
Ostavlja li toliko šećera neki ‘otisak’ na genetskom materijalu? Epidemiologinja Lisa Giovanelli je provela studiju o uticaju šećera na organizam i zaključila da što više jednostavnih šećera (iz zaslađenih napitaka i raznih slatkiša) osoba jede, veće je oksidativno oštećenje DNK na krvnim ćelijama (lumpocitima).
4. Visokofruktozni kukuruzni sirup (HFCS)
Nova tehnologija prihvaćena 1970-ih omogućila je proizvodnju jeftinog visokofruktoznog kukuruznog sirupa (HFCS). Danas se on dodaje u hiljade polugotovih i gotovih proizvoda uključujući slatkiše, napitke i umake.
Najveći poznati problem s HFCS-om je to što ga mozak ne prepoznaje kao izvor kalorija – iako njima obiluje. Mozak ne dobija signale i šalje signale kao da niste dovoljno jeli, tako da i dalje imate želju za hranom. Rezultati su očiti, a debljina je tek jedan od njih.
HFC može oštetiti i genom. Naime, tokom same proizvodnje ili naknadno, ovaj štetan spoj se ugrijava i dolazi do stvaranja hidroksimethilfurfurala (HMF), a on je poguban za DNK.
magazin.hr
