Kako je jedan ovdašnji muškarac, nakon javne prepiske, podjednako hrabro istoj djevojci u inbox ponudio da joj donira svoju spermu u fildžanu. Njoj bi to valjda trebalo da laska, jer on je, valjda, poznat, lijep, pametan, zgodan, ne znam šta već. I naročito duhovit, jer kako tumačiti naknadnu kontstataciju da nije valjda moguće da se ona sad tu zbog toga ljuti.
I ne zaboravite, događaj uvijek može postati doživljaj.
Onda sam, na sasvim drugoj strani svijeta interneta, na nekom forumu, ženskom, naišla na pitanje da li smo ikada čule da muškarac prevari ženu pa to opravda sihrima – zadala sam se da vidim šta to u praksi znači, pa spoznah da on zapravo to nikad ne bi uradio da se njega pita, al ne pita ga se jer je pod nekakvom crnom magijom. Znam da s crnom magijom nisu čista posla, pa sam pratila i odgovore.
Uglavnom, najviše mi se dopao onaj da je garant i rezao nokte i ošišao se u utorak, a to se ne valja. Pa je tako potkraćen pao na drugu ženu.
Do kada ćemo padati na ove priče, da ne kažem opravdanja? Jer, nema opravdanja. Al od toga da se neko pravda za preljubu je gore samo to čime to potkrepljuje. Nije sad upitno da li vjeruješ u crnu magiju, možda i ja vjerujem, ali je pitanje koliko vjeruješ onome ko dijeli život s tobom. I koliko taj neko, na poslijetku, vjeruje da si razumna i realna osoba, a ne slijepo crijevo njegovog postojanja, koje baš i nema neku funkciju i po potrebi se može odstraniti.
Koliko nama ženama treba vremena da shvatimo da nam muškarci svako malo serviraju sebe i svoja sranja na pladnju, a mi ih pokusamo? Koliko će nam još puta ponuditi svoju spermu, vjerujući da čine dobro djelo i da su pritom duhoviti? Koliko će nas puta još prevariti i pozvati se na babe vračare ili, recimo, loš dan? Ili još bolje na to da smo ga mi gurnule u nečije ruke, jer smo, eto, nadrndane, pa on kad dođe s posla mora na svu svoju muku i da sluša i gleda nas?
Foto: MiniStock / Shutterstock
Koliko još raznih poniženja moramo doživjeti da se otvoreno, javno i glasno počnemo boriti protiv njih? Zašto nas je i dalje sramota naglas reći da nas neko uznemirava, da nam prijeti, da nas seksualno zlostavlja, da nas je silovao? Znam, lakše je reći nego učiniti, ali dok god svaki umišljeni frajer, predator, tabadžija i siledžija ne bude javno prozvan, već bude činio sve te gadosti i zlodjela znajući da će njegova žrtva da ćuti, neće se mnogo toga promijeniti.
I već odavno je bilo vrijeme da žene koje trpe nasilje, koje su prošle kroz takav pakao ne treba da se stide zbog toga, da budu žigosane i prokužene, odbačene kao da su one nešto krive. A to uporno radimo time što ćutimo.Pa se svaki nasilnik ne osjeća krivim – jer o njemu se ne govori, njega samo neko negdje u dubini sebe trpi i pati.
Vjerovala sam da će pokret #MeToo imati odjeka i kod nas. I slušam stalno priče o tome kako uvozimo svako američko sranje, pa što onda nismo uvezle i ovo, koje nije sranje?! Jel to kod nas nema žena koje je neko napastvovao na radnom mjestu, mi ne znamo šta je zlostavljanje, šta je kad ti neko prijeti otkazom ako ne legneš s njim, da ti neko da otkaz samo zato što si se drznula da ostaneš trudna, kako je kad ti šalje obscene poruke, kad ti napiše kako bi te silovao cijelu noć ili polio kiselinom, kako te hvata za sise ili dupe samo da vidi jesul prave, da ti kaže poručuje da će nauditi tvojim bližnjima, kako ćeš završiti u hladnoj rijeci, kako će te ubiti? Zašto se bojimo i stidimo da to javno kažemo, kad svaka koja tako nešto doživi ne može i ne smije zbog toga da bude kriva?
Znam i da sit gladnog ne razumije, ali. I dalje vjerujem da sve inicijative, ideje, pokrete koji treba da zaštite ženu, da sve glasove poznatih žena koje će progovoriti u ime i onih koje to nisu, ne treba da zadržimo na svojim granicama; geografskim, lokalnim, kućnim, umnim, bilo kakvim. Zašto, to nisu neka tamo uvezena sranja. To je samo svijest da tim što ćutimo i trpimo ništa ne mijenjamo i samo smo saučesnice u zločinu.
Foto: Dmitry A / Shutterstock
I da, treba i neka viša instanca da stane iza tih žena, znam i to. Treba neko zvanično da ih zaštiti, i to mi je poznato. Ali, i to je manje moguće ako se pravimo da se zlostavljenje – psihičko, fizičko, seksulano, virtuelno i svako drugo ne događa. Ako ćeš da izbrišeš svaku ogavnu poruku, samo da je neko ne slučajno ne vidi, i sahraniš je duboko u sebe. Pa zaradiš bolest zbog toga što te jede iznutra.
Ako ćeš da prećutiš svaku uvredu i prijetnju samo zato što ne treba da talasaš, ili zato što se on samo šalio. Nije se on nimalo šalio, on ozbiljno misli da je sve to u redu. Svaki nasilnik, svake vrste, bez imalo šale vjeruje da to što radi uopšte nije problem, jer i ispada da nije. Nije, jer to što ćeš ti da trpiš u sebi, negdje u nečijem inboxu uz molećivo da ni za živu glavu nikome ne priča o tome, jer ćeš to kao zmija noge kriti podjednako od prijatelja i neprijatelja, jer će te biti sramota da to neko zna, jer će te biti strah da će ti neko okrenuti leđa, jer si svjesna da nećeš biti zaštićena, daje mu za pravo da vjeruje da nije.
Nije, jer on je i dalje na slobodi, on i dalje nije kažnjen, on nikada nije ni opomenut zbog toga, jer se uopšte i ne zna ko je on i kakav je. On je i dalje ugledni građanin, pošten radnik, fin i tih, primjer, dobri komšija, požrtvovan suprug i otac, koji se, eto samo ponekad, kad zaključa vrata svog stana preobrazi u čudovište. Pa sutra, kad otključa, ti ćeš da ćutiš, jer dobro je, živa si i nemoj sad da svi moraju znati šta se dešava, osramotićeš ga, još više sebe, šta će djeca, kud ćeš, kako ćeš, svi će da te mrze, ima da te se odreknu svi do petog koljena.
Znam, lakše je reći nego učiniti, ali dok god budemo ćutale i trpile to da nam svako kad ga zasvrbi nudi svoje tjelesne tečnosti u zamjenu za to da ga shvatimo kao dobročinitelja, i to duhovitog, i dok god nam preljubnik ispriča priču o tome kako on ne bi, al ga neka sila gura, umjesto da zbog toga budu smješteni na jedino moguće mjesto, stvarnost će nam biti upravo takva – puna loših sila i još lošije sperme.
