Novinarka magazina “Vreme” Jovana Gligorijević svojim je komentarom na izjavu srbijanske ministrice Slavice Đukić Dejanović da će u toj zemlji osnovati savjet za pobačaje u kojem će biti i svećenici i “stručnjaci za rađanje i umiranje” s ciljem smanjenja abortusa, javnost u toj zemlji podigla na noge, prenosi “Net“…
Komentar novinarke “Vreme” je objavilo 23. ovog mjeseca, a uz reakcije u javnosti na Facebooku je podijeljen 258 puta te ga je pogledalo hiljadu ljudi.
Gligorijević je u njemu bez dlake na jeziku političarima, crkvi i kolegama novinarima rekla što misli o ograničavanju prava žene na izbor.
Tekst prenosimo u cijelosti:
“Odavno sam svjesna da oni koji čitaju moje tekstove najviše vole kad sam ljuta i kad sam osobna. Vežite se, polijećemo. Ništa ljuće i osobnije u životu nisam napisala od teksta koji slijedi.
Ja sam Jovana Gligorijević, novinarka iz Kragujevca na trajnom radu u Beogradu. Za točno tjedan dana napunit ću 34 godine. Nisam udana, nemam djece, nemam nikave nepokretne privatne svojine. Imam želje, ambicije i mnogo dobrih razloga da živim. Ali ima i nekolicina jakih razloga za koje sam spremna poginuti. Jedan od tih razloga je obrana prava svake žene da odlučuje što će sa svojim tijelom, hoće li ili neće rađati, koliko će rađati… Oduvijek sam ponosna što živim u zemlji u kojoj to pravo gotovo nikad nije dovedeno u pitanje. Sve do jučer kad se Slavica Đukić Dejanović, ministrica bez portfelja zadužena za demografiju, bijelu kugu, brigu o obitelji i tko zna što sve, nije detonirala izjavom da će država formirati neki savjet za abortuse u kojem će sjediti popovi i drugi eksperti za rađanje i umiranje, a sve ne bi li smanjili broj abortusa u Srbiji jer je stanje ‘alarmantno’. Pa još preuzimaju neki ruski model koji je nastao kao nakaradni kompromis poslije inicijative o zabrani abortusa.
Pazi ‘ovamo: nikad ne bih abortirala. Da podvučem: nikad. Želim dijete, i znajući sebe, kad-tad ću ga imati. Ali, za razliku od Slavice ĐD i njene ideje da zajedno s popovima prima žene kojima će nametati osećaj krivice zbog abortusa, mene već sad muči krivica što ću roditi dijete. Ono će doći na svijet isključivo iz moje sebične želje da ga volim i da ono voli mene. Potucat ćemo se zajedno po iznajmljenim garsonijerama, često nećemo moći platiti račune, borit ćemo se za mjesto u državnom vrtiću, bit će izloženo boleštinama jer drugi roditelji ne žele cijepiti djecu, možda će biti rođeno s deformacijama jer mama u prvim tjednima trudnoće neće znati da je trudna, a mora gutati antidepresive jer joj je egzistencija neizvjesna, pa se jednog dana slomila u tisuću komadića i, evo, još se sastavlja. Sve u svemu, već sad imam potrebu da se ispričam svom nezačetom djetetu jer će se roditi samo zato što ja tako hoću.
Opet da podvučem: ja tako hoću. Ja, ja i samo ja. Ni Slavica Đukić Dejanović, ni popovi, ni patriotski politički analitičari, ni Marijan Rističević, ni onaj Lađević iz „Srpskog telegrafa” što jutros na Pinku reče da se zbog bijele kuge mora zabraniti abortus, ni Katarina Đorđević iz „Politike”, nego samo ja.
E, pa isto tako kako ja hoću, neke druge žene neće. Ne žele ili ne mogu, koga briga, to je samo njihova stvar. Stvarno mrzim ponavljati odavno prežvakanu činjenicu da svaka represivna politika protiv abortusa samo gura ovu medicinsku proceduru u ilegalu i povećava rizik od infekcija, smrtnosti i steriliteta kod žena. Jer ima nas koje u jednom trenutku nećemo, a poslije ipak hoćemo djecu, ili prvo hoćemo, a poslije nećemo. I to je potpuno u redu, to nam je apsolutno ispravno i nemoj da mi se netko umiješa u to. Također, nemoj da mi netko kaže: ‘A volite da se ku***te.’ Jer volimo. Ne da se ku***mo, nego mi, žene, volimo seks jednako kao muškarci. A nijedno kontraceptivno sredstvo ne jamči apsolutnu zaštitu od trudnoće, pa usprkos svim oblicima zaštite koje koristimo i dalje ostajemo trudne čak i kad to nećemo.
Samo me jedno zanima: kako ste baš tako sinkronizirano navalili na žene da rađaju ko zečice, dok šuškate o vraćanju obaveznog vojnog roka za muškarce? I kako ta dva, je**te, uvijek idu u paketu? Njemu puška, njoj stomačina, da vama rodi radnika ili ratnika. Marš!
Ponavljam: za ovo sam spremna poginuti. Ne za*ebavajte se s ovim, jer ćete proći kao Poljska. Nek bude minus pedeset vani, galamit ćemo vam ispred Vlade danonoćno, bit će nas stotine tisuća, majki, nemajki, djevojaka, žena, starica, sve dok ne maknete ruke s naših tijela. Jer svaka od nas je, po ovom pitanju, dužna polagati račune samo sebi i nikome više. Svi ostali – neka odj***.
Pipnete li nas, prekršili ste Ustav, zadrli ste nam u podrazumijevana prava, diskriminirate nas na rodnoj osnovi, samo zato što smo žene. Vi ste država, a ne ja, vaše je da čuvate Ustav, nije moje. Ali za ovo niste spremni ginuti vi, nego ja. Znači, spremna sam ginuti za Srbiju.
I za kraj, još nešto: Slavice Đukić Dejanović, izdali ste nas. Izdali ste žene kao žena, kao uspješna žena, vrhunska stručnjakinja u psihijatriji. Zašto, Slavice, ovo, kad i sami znate koliko ste kompromisa morali učiniti da biste se probili u muškom svijetu? Zašto, Slavice, ovo, a ne Savjet za mentalno zdravlje u zemlji u kojoj bar trećina stanovništva ima neku neurozu koja je izlječiva, ali se srame otići psihijatru ili ne prepoznaju simptome, pa se vješaju po tavanima? Zašto ovako, kad znam da umijete i da možete bolje?”, napisala je Gligorijević za “Vreme”.
