– Jasno se sjećam, imala sam oko četiri godine kada sam sa majkom šetala ulicom i ugledala izlog sa ženskim nakitom. Oduševila sam se i tražila da mi nešto kupi. Njena odsječna negativna reakcija već mi je kao djetetu pokazala da postoji neki problem, jer sam ja djevojčica, a to niko oko mene ne vidi i ne priznaje, pa čak ni moje tijelo – otkriva dizajnerka.
Majka je ipak prihvatila, ali otac nije nikada.
– Nije mogao da se nosi sa tim što sam drugačija, fizički je bio nasilan prema meni, ali je to što sam preživjela bila motivacija da budem bolji student – kaže djevojka koja uglavnom radi projekte preko interneta.
Kada dođe na razgovor za posao, ne odbijaju je, kaže, zbog onoga u diploma – nego u ličnoj karti.
– Dešavalo se da budu vrlo direktni pa mi je dosta puta rečeno da ne žele da me zaposle da njihova reputacija ne bi dolazila u pitanje ako bi zaposlili trans osobu, dešavalo se i da mi se smiju i vrijeđaju me. Nekada kažu da nisu zainteresovani, što bi bilo sasvim u redu, da nisu imali totalno drugačiji stav dok ta djevojka koju vide nije izvadila lični dokument u kojem se vidi muško ime – priča Saša.
Uprkos svim poteškoćama, odlučila je javno da kaže da je trans osoba još na studijama i sada je u medicinskom procesu tranzicije.
blic
