Kada stavite bebu na stol za presvlačenje, obično posežete za maramicama i kremom ili bacate prljave pelene u smeće. Većina mama i tata drže sve potrebne stvari tek korak dalje od svoje bebe, upravo kako bi bili sigurni da se beba ne otkotrlja sa stola. Ipak, postoji i druga opasnost na stolu za presvlačenje za koju većina roditelja ni ne zna da postoji, prenosi “Klokanica“
Majka, Laci Lynn Taylor, ostavila je svoju tromjesečnu bebu na stolu za presvlačenje i otišla joj po bočicu. Za to vrijeme, beba se okrenula na način da joj je njezin vrat zatvorio dišne putove, što je dovelo do gušenja. Majka je optužena za ugrožavanje djeteta koje je rezultovalo smrću. Iako ovo zvuči kao strašna nesreća koju nijedan roditelj ne može predvidjeti, policijski narednik Paul Pařízek rekao je: “Činjenica da je ostavila dijete samo tokom dužeg vremenskog perioda je ono što je u ovoj priči kriminalno.”
Iako policija nije rekla koliko dugo je beba bila sama bez nadzora, u skladu sa stručnjacima iz Child Accident Prevention Trusta, dovoljno je samo nekoliko minuta da se bebe uguše, jer su preslabe za podizanje svoje glavice ili kako bi se same preokrenule u položaj u kome mogu disati. Ako promislite o tome koliko dugo traje pranje bočice, punjenje i grijanje mlijeka, upravo su to minute koje su bebi mogle spasiti život.
Ova strašna priča je samo još jedan podsjetnik na važnost sigurnog pozicioniranja beba. Svi smo čuli za previše strašnih slučajeva u kojima su se djeca ugušila dok su drijemala u svojim auto-sjedalicama ili kolijevkama. I upravo zbog takvih priča, stručnjaci upozoravaju roditelje da smjeste bebe u kolijevke bez dekica i raznih jastučića.
Ako postoji bilo kakva svjetla tačka u ovoj tragičnoj priči, to je da suprug ne krivi Laci: “Nijedan dio u meni ne krivi moju suprugu za ovaj događaj. Ona je otišla po bočicu kako bi nahranila našu kćerku, i to je razlog zašto nije bila u sobi u tom trenutku. Mogu govoriti što god žele, ali ovo je bila nesreća.” Naravno, nema sumnje da majku progoni gubitak djeteta: “Budim se svako jutro s napadajima panike, jer čujem svoju ženu kako vrišti ime naše kćeri. To je ono s čime moramo živjeti svaki dan.”
