ljubav (foto:cure.ba)
U svojoj novoj knjizi “Ljubav 2.0: Kako naša glavna emocija utiče na sve što osjećamo, mislimo, radimo i postajemo”, psiholog Barbara Frederikson nudi radikalno novi koncept ljubavi. U njoj nudi naučne dokaze da ljubav nije ono što mislimo da jeste.
Džonatan Haidt, drugi psiholog, još je 2006. pokušao da ukaže na to da je vjerovanje da je ljubav vječna strast – biološki nemoguće, i da takvo vjerovanje čini mnoge, prije svega mlade ljude, koji čekaju da im se ljubav “desi” nesrećnim.
Umjesto toga, Barbara Frederikson kaže da je ljubav povezanost, koju karakteriše navala pozitivnihosećanja, koju dijelimo sa bilo kojoj drugom osobom s kojoj se susretnemo tokom dana. Takvu povezanost možete da osjetite sa partnerom, djetetom ili bliskim prijateljem, ali isto tako i sa strancem na ulici, kolegom na poslu ili trgovcem u prodavnici.
Ovakva koncepcija ljubavi dolazi u trenutku kada se Amerika suočava sa sumornom realnošću: za 60 milona ljudi usamljanost i izolovanost su glavni izvori nesreće, a istovremeno raste i broj oboljelih od depresije.
Frederikson kaže da se mi možemo osjećati povezano sa nekim i kada smo razdvojeni, ali da je dokazano da naše tijelo osjeća ljubav samo kada je ta značajna osoba pored nas. Međusobno razumijevanje i razmjena osjećanja stvaraju momenat ljubavi, koji se odvija u mozgu.
Usamljeni ljudi koji traže ljubav prave grešku ako sjede i čekaju da im se desi vječna ljubav. Kada bi umjesto toga tražili ljubav u malim momentima povezanosti koje doživljavamo mnogo puta na dan, možda bi njihova usamljenost počela da se smanjuje.
cure.bs
