Ljubav i veze

Ljubav Bosanaca u SAD: Vjenčali Jasenko iz Tuzle i Aleksandar iz Banje Luke

Napisao H. H.

Jasenko Suljetović i Aleksandar Dragojević su LGBT par iz Bosne i Hercegovine.

Kako su se u zemlji u kojoj su se rodili susretali sa raznim predrasudama, uvredama i nemogućnostima za normalan i slobodan život, odlučili su da odu iz ove zemlje. Po dolasku u Sjedinjene Američke Države, prva stvar je bila da se vjenčaju i time krunišu svoju ljubav, piše “Buka

Jasenko Suljetović je za Buku ispričao da su njegov partner i on od početka veze znali da će morati otići iz BiH ukoliko žele priliku da imaju zdrav i dostojanstven život. Nakon što su proveli pet godina zajedno, zbog posla su živjeli u različitim gradovima.

Jasenkovo bavljenje LGBT pravima u Banjaluci i Republici Srpskoj, prema njegovim riječima, počelo je da uzima preveliki danak, iako je Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista uspjelo da realizuje priličan broj projekata primarno u Banjaluci, uspješnost ovih projekata je bila uslovljena samom vidljivošću istih.

“Od radio poruka koje su se puštale 5 puta dnevno tokom 30 dana, prvog LGBT kalendara u BiH, obilježavanja Međunarodnog dana protiv homofobije, diskusija itd., ja kao osoba koja je predstavljala udruženje sam morao svaki put javno da istupam i da promovišem famozne postojeće zakone u RS-u koji LGBT osobama garantuju jednaka prava.


Jasenko iz Tuzle

Ja nisam imao problem da stanem imenom i prezimenom iza svog identiteta i iza svojih stavova, ali sam iluzorno mislio da to moje istupanje neće imati ogromne posljedice, jer ipak postoji zakon na koji sam se ja u svakom svom javnom istupanju pozivao kao što se Dodik poziva na patriotizam. Nakon mog učešća 2014. god. na Beogradskoj paradi Ponosa i tog famoznog incidenta gdje je ljude uznemirilo što peder (i još Bošnjak) nosa sliku Irineja – ali ih ne uznemirava što taj Irinej hladno kulira pedofiliju – te velike banjalučke ljudine i patriote su krenule intenzivno otvoreno da me traže po Banjoj Luci”, prisjetio se Jasenko Suljetović.

Kaže da je njegov partner Aleksandar tada radio u muzičkoj školi u Nevesinju i Jasenko je, zbog bure koja se digla, iz Beograda otišao direktno za Nevesinje, jer su Lešinari bili prilično uznemireni i prijetili da će demolirati kafić u Banjaluci u koji izlaze LGBT osobe.

“U Nevesinju sam proveo oko mjesec dana i onda sam, uz veliku pomoć Sarajevskog Otvorenog Centra i organizacije Civil Rights Defenders, ostao i radio u Sarajevu do marta. U Banjaluku sam išao potpuno incognito. Prijatelji bi me pokupili na stanici, imao bih kapu, duksericu i molio se da se ne nađe neko ko bi me prepoznao.

Kada sam se u martu vratio u Banjaluku, udruženje je već imalo prostor u kojem sam ja istovremeno i živio, obzirom na moju sigurnosnu situaciju tada. Kretanje mi je bilo svedeno na minimum i svaki put kada sam morao izaći, prijatelj bi me pokupio kolima i odvezao. Išao sam u najskrivenije kafiće i na sve to imao sam elektronsku GPS narukvicu, koju sam mogao aktivirati ukoliko me neko eventualno napadne. Sve to je bio rezultat toga što sam ja satirično rekao istinu.

Sve te traume koje su se dešavale ja nisam imao vremena ni da svarim, jer je udruženje moralo da nastavi sa aktivnostima i prvih par mjeseci je išlo super i ja sam mislio da će se strasti smiriti i da ćemo mi moći napraviti promjenu”, kaže Jasenko u razgovoru za BUKU.

Dodaje da je tada Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista sarađivalo sa Oštrom Nulom, Helsinškim Parlamentom, KVART-om, Policijom i Gender Centrom. Kada su organizovali drugi festival IDAHOT u maju 2015. god., tada je dobio tužbu od Patrijarha Irineja u kojoj ga je tužio za uvredu ugleda i časti i tražio 1 500 000 dinara odštete.

“Saslušanje je bilo 26. juna i iako sam mogao odabrati da ne odem, jer Srbija i BiH nemaju sporazum o izručivanju, otišao sam jer sam smatrao da nisam ništa loše uradio i htio sam i samom Patrijarhu da ukažem na licemjernost njegovih djela, obzirom da mu se popovi ljube sa mladićima na video snimcima.

Moj najveći strah nije bilo samo ročište. Moj najveći strah je bio da će me neko sačekati ispred sudnice i da će tu biti kraj, što u Srbiji i BiH nije nemoguće. Iako je prvo saslušanje išlo u moju korist, radilo se o najmoćnijoj osobi u Srbiji koja je bez problema našla moje prebivalište. Postajao sam sve više paranoičan. Kada je Aco dolazio u Banjaluku, nije htio da izlazimo bilo gdje, jer ga je bilo strah da će me neko prepoznati. Viđanje nam je bilo svedeno na minimum, a ja sam svoju paranoju počeo liječiti u kafanama”, kaže Jasenko S.

Do septembra 2015. godine došao je do zaključka da, ukoliko želi da spasi sebe, Acu, i njihovu vezu, moraju što prije da napuste BiH.

“U naredna dva mjeseca sam izvadio turističku vizu za SAD, našao smještaj za obojicu kod prijateljice, posudio novac za kartu i 2. novembra smo bili u avionu za St. Louis. Simbolično, drugo ročište sa Patrijarhom je bilo istog dana.

Kada smo sletjeli u St. Louis, dobio sam poruku od advokatice da je Patrijarh odustao od tužbe. Treći dan našeg boravka u SAD-u, Aco i ja smo izvadili dozvolu za brak. Generalno, mi smo oduvijek planirali da se vjenčamo, ali smo mislili da će to doći poslije, uz prisustvo naših porodica i naših prijatelja. Međutim, obzirom da smo došli na turističkoj vizi i da moramo aplicirati za azil da bi ostali, odlučili smo se vjenčati što prije, jer je na taj način Aco mogao biti na mojoj aplikaciji za azil, bez obaveze da individualno aplicira”, objašnjava Jasenko i dodaje da, nakon što su dobili dozvolu, odlučili su da se vjenčaju 12. novembra, jer je to ujedno bila i njihova peta godišnjica veze.

Kaže da je vjenčanje prošlo odlično, obzirom da su imali samo 9 dana da ga organizuju, nađu matičarku, mjesto, prstenje i, naravno, goste-šće.

“Uz pomoć naše prijateljice Jordan, vjenčanje se održalo u kući njene pratetke, koja nas je predivno dočekala i ustupila nam svoj prostor, dok je maćeha od Jordan pukom slučajnošću bila naša matičarka. U tih 10 dana upoznali smo dosta super ljudi i, naravno, pozvali ih na vjenčanje, tako da smo imali oko 20 gostiju.

Pošto nismo imali baš mnogo novca na raspolaganju, kada smo bili u jednoj hippie radnji, vidjeli smo dva “zlatna“ prstena sa šest cirkona u duginim bojama i tako smo našli naše burme. Zavjete smo izgovorili na engleskom i, zahvaljujući našem prijatelju, imamo i snimak vjenjačanja, koji sa svojom jednostavnošću i nespretnošću učesnika šalje sliku ljubavi kakva ona jeste”, kaže Jasenko.

Kada su homoseksualni brakovi u pitanju, u Americi je situacija bitno drugačija od one na koju su navikli.

“Što se tiče diskriminacije i odnosa prema LGBT populaciji, mi nismo imali nikakav problem. Imamo veliku LGBT zastavu ispred kuće, normalno se krećemo, držimo se za ruke u gradu, u marketu i moguće je da postoje ljudi kojima to smeta, ali implementacija i poštovanje zakona je ono što sprečava većinu homofobnih osoba da reaguju verbalno ili fizički, jer znaju da će ovdje biti krivično gonjeni i kažnjeni – i zatvorskom i novčanom kaznom.

Većinom se ljudi uopšte ne obaziru, to je ona standardna izjava, ali zaista, ljudi žive svoje živote i nemaju vremena da se zamaruju stvarima koje direktno ne utiču na njih”, ističe on.
Jasenko dodaje da je život bez straha elementarno pravo svakog pojedinca/ke na ovoj planeti.

Komentari

komentara