Naime, kako je rekla, prvi put je prisustvovala italijanskoj svadbi, a ono što ju je iznenadilo, bilo je sve!
Njeno iskustvo prenosimo u cjelosti:
“Sve je počelo kada sam par sedmica prije događaja pitala jednu stariju prijateljicu da li će na svadbi da se igra, čisto da znam šta da obujem. Žena me je gledala blijedo jedno desetak sekundi, a onda mi je odgovorila: “Ma kakvo igranje, mi samo jedemo”. Ok, ako je za pozeraj, obuću onda najneudobnije štikle, baš one što ni za jednu srpsku svadbu crnom dušmaninu ne bih poželjela.
“Koliko bi trebala da traje svadba?” upitah. “Pa, počinje oko pola 11, računaj dakle da će oko 4 popodne biti gotova”. Samo toliko? Ok, šta sad, pozvana sam i moram da odem. Uveče bar kad se vratim mogu da spremam kuću ili radim već nešto.
Dan svadbe. Stižemo u crkvu. Direkt u crkvu, dobro ste razumjeli. Ništa trube, kolo, izađi mala, toga ovde nema.
Prvo iznenađenje: oblačenje. U posljednje vrijeme dosta sam obilazila butike jer za koju sedmicu imam jednu mnogo bitnu svadbu. Svakakve haljine sam vidjela, međutim ništa mi od toga nije djelovalo “na visini”, te ja još nemam stajling za taj bitan događaj. S druge strane, za ovu svadbicu na kojoj sam bila prilično nebitan gost, obukla sam neku nepretencioznu haljinicu koju sam već imala u ormanu i opet uspjela da budem elegantnija od većine djevojaka – pogodićete, one su nosile upravo one haljine koje sam vidjela po buticima proteklih sedmica. Ukoliko nisu bile u haljinama, nosile su zimske šešire sa kratkim obodom i crni ruž za usne ili neke duge suknje bog da te sačuva ukobinovane sa starkama. Ok, nismo svi isti.
Vjenčanje u crkvi. Trajalo je, bez pretjerivanja, sat i po vremena. Molitva jedna, molitva sedma, osoblje crkve koje ide od gosta do gosta tražeći donacije, svakog sveca moraju da pomenu, zaista se odužilo.
Narod vidim da većinom zna riječi koje sveštenik izgovara (?!), ali na kraju ceremonije ipak prevrće očima jer je trajala predugo. Ispred crkve se mezi i čestita mladencima. Meze ispred crkve je uglavnom za one goste koji su pozvani samo u crkvu. Ne pitajte me koja je logika u pitanju, valjda ako mi nisi baš bitan ne želim da plaćam mjesto u restoranu za tebe, ali eto pozivam te u crkvu iako tamo i bilo ko sa ulice može da dođe bez pozivnice. Nisam baš uhvatila poentu, pod pretpostavkom da je uopšte ima. Gosti koji su pozvani i u restoran cupkaju, jedva čekaju da se krene da bi se, brate, jelo k’o svijet. Ipak su radi o Italijanima, narodu čija je kuhinja bez premca, i čija se očekivanja od slavlja definišu u skladu sa tim.
Restoran je bio zaista na nivou. Ovdje su svadbe manje, ako pozovete 180 ljudi to se već smatra ciganijom, ali tako mali broj ljudi vam omogućava da događaje organizujete na ozbiljno lijepim mjestima, poput hotela među vinogradima, koji ima sopstveni podrum vina i prelijep pogled na brda Pijemonta čija zelena boja jednostavno ostavlja bez daha. Upravo na ovakvom mjestu, na sat vremena od grada, odvila se svadba na kojoj sam bila prije neki dan. Veoma lijepo i sofisticirano. Ovo mjesto lagano je moglo poneti epitet jednog od mesta iz mojih snova, no Italijani su na te ljepote već navikli, ipak im je čitava zemlja takva, te ako hrana ne valja, to je sve dobro ali nije odlično.
Prvi hladan tuš za goste. Ne počinje se odmah sa ručkom, nego se prvo mezi. Opšti haos, pa kako sad to, ova će se svadba odužiti, neću ovde da provedem cijeli dan, ako prvo služe meze znači ručak neće valjati i sto tako nekih paranoja koje meni ne bi ni pale na pamet. Pa čovječe, dvoje se vjenčavaju, došli smo da proslavimo, oni su organizovali kako oni to žele, moje je da budem vesela i ne preispitujem svaku sitnicu. Čekaj, zašto bih ja trebala da budem vesela? Pa ovdje ne djeluje da se iko veseli.
Meze je, ako mene pitate, bilo baš kul. Gomila nekih sendvičića, voće, pržene lignje i riba, salame i sirevi iz podruma hotela, pa ja ne znam šta bi čovjek više htio? Ali, ako pitate nekog iole sofisticiranijeg gosta, to je sve bilo vrlo lošeg kvaliteta, vino nikakvo, sve je to odmrzavano, ova zakuska uopšte ne vrijedi slatke rakije koju smo dali. Ja se opet pitam, pa čekaj ovde se ljudi vjenčavaju, zašto je sad bitno kakva je hrana, bitno je da je ima i da ne ostaneš gladan, sve ostalo je u drugom planu, zar ne? E pa to samo u Srbiji važi, jer mi odlazimo na svadbe s idejom da se proveselimo i konkretno zalijemo lijepe događaje. U Italiji, lijepi događaji direktno moraju da impliciraju dobro posluženje.
Uslijedio je potom kasni ručak. Počeo je tek oko 16h, a to je kada je narod već očekivao da se ide kući. Svi, dakle, smoreni, zašto je domaćinima uopšte palo na pamet da ovoliko oduže, ode im cijeli dan na ovo i slične žalopojke. Ručak, po mom mišljenju, dosta bogat. Dva predjela, dva prva jela, glavno jela, torta i kafa. Vina u međuvremenu koliko hoćeš, pauza između obroka ne preduga, što se mene tiče sve u redu. Ali, pogodićete razmišljanja ostalih: ništa tu nije bilo posebno dobro, domaćini su ovaj restoran sigurno preplatili, konobari su nesposobni, koncept dobre hrane potpuno se izgubio, a i mi smo brate negdje napolju za ove pare mogli jesti mnogo bolje.
Muzika u međuvremenu? Pa, na momente se čuo neki džez, mada većinom vremena uopšte nije bilo muzike. Ja u jednom trenutku prokomentarišem kako je ovo mnogo drukčije nego u Srbiji, kako kod nas niko ne svira džez na svadbi i tu me jedna gospođa prekine i kaže “Ne, ne, ovo je baš čudno da sviraju džez, uglavnom je muzika drugačija, tipa klasična”. Ok, razumijem. To jest, ne razumijem.
I tako prijatelji. Veče se završilo 15 minuta nakon posljednjeg posluženog jela, bez igre i veselja, bez slikanja sa svatovima, bez ruzmarina, i bez bilo čega zbog čega se vama sviđa da budete gosti u svadbi. Imala sam utisak, a to mi je poslije potvrđeno, da ovde narod na svadbu dolazi samo, jedino i isključivo da jede. Nema nijednog tračka sreće i zadovoljstva, kao da svakog nimalo ne interesuje što se neko ženi ili udaje.”
