Kako god, ovih nekoliko rečenica koje su posljedica večerašnje nesanice mogu biti jedna vrsta bježanja od boli koja se već 20 godina prolama mojim prsima. Relativno mlad osjetio sam svakojake patnje i prijetnje, a neke od njih su možda i dio Vaše prošlosti. Upravo ta prošlost i vrijeme kada ste Vi bili mladi je okidač zbog kojeg Vam se javljam. Da skratim.
Moje ime je Fikret, a ime mog oca je Ibrahim. Ibrahim je sutra trebao napuniti 58. Ali nije, ubili ga kada je imao 36. Malo više nego što ja danas imam. Ubili ga, haman pa na rođendan. Već 20 godina, isto kao večeras, provodim noć budan maštajući o tome šta bih sve dao da imam priliku poljubiti mu ruku i čestitati godinu više. Godine prolaze, ja starim, a moja mašta se iz godine u godinu mijenja. I eto tako, večeras maštam o tome da Vi čitate moje pismo. Pismo u kojem Vam prenosim najdublja ljudska osjećanja.
Zamišljajući kako čitate moje pismo, pomislih da možda možete učiniti nešto da naredne godine u ova doba ovu istu noć provedem mirno spavajući. Sigurno je da moja mašta ne ide toliko daleko da očekujem da vratite moga oca, ali možda možete vratiti ono što tražim 20 godina…