Magazin

Magistrica ekonomije – U Njemačkoj sam čistila WC-e, ismijavali su me, ali…

Napisao admin

Prolazilo je tako vrijeme, a ja sam napredovala. Nakon 2 tjedna kao da mi je taj posao odjednom sjeo u glavu.


Zorka Rupčić (27) nedavno je iz Hrvatske u potrazi za poslom preselila u Njemačku. Ovo je njena životna priča, piše “Croexpress“.

‘1992. smo protjerani iz Bosne. Silom smo tada stigli u Slavoniju. To je bio život od nule, ali barem su nam glave bile spašene. Tako da mi je sa 4 godine pojam neimaština bio jasan. Pokojna baka je imala mirovinu, tata je počeo raditi, tako da smo u roku 3 godine sagradili kuću, ali prva 3 mjeseca bio je to život bez prozora i vrata. Srećom, bilo je ljeto. Sve se to nekako riješilo. Ali suze na tatinom licu i bakinom suze za dvojicom braće, za baku dvojicom sinova, nikad nisu prestale teći, a ni neće…

Stvorili smo novi život. Nakon srednje škole upisala sam fakultet u Opatiji 2006. godine. Sve je išlo odlično. No, kako je tata šumski radnik, dogodilo se da je slomio nogu. Brat je uskakao financijski. A i ja sam svako ljeto ostajala raditi u kuhinji u jednom restoranu. Svi su mi govorili ma idi u školu, imat ćeš svoj kruh.

2011. godine obranila sam diplomski rad i stekla titulu mag.oec. Ponosna majka najsretnija na svijetu, govori ‘Eh šta doživi ja sve u svom životu’. E, tada kreće agonija…

Rad za minimalac

Posla ni na vidiku. Vratila se kući, malo radila u nekoj pekari 280 sati mjesečno za 2200 kn jer trebalo je nekako i vozački isfinancirati pa onda opet ništa. U međuvremenu sam se udala, muž je radio kao zaštitar, isto za minimalac. Već je tu krenula priča o napuštanju domovine. Ali uspjela sam dobiti stručno osposobljavanje za 1600 kn. Ipak, kad se tom približio kraj, rekla sam si – ovdje nema života.

Polako sam planirala odlazak, njemački nisam imala pojma. Upisala sam 1.stupanj njemačkog i to sam plaćala 350 kn mjesečno. Gorivo uz to, izlazilo me 600 kn. Pripravnički je završio u siječnju 2014. Nedugo nakon tog i tečaj njemačkog položila sam s odličnim. Ali taj tečaj je bio 15 posto od 100…

Kao i svi Hrvati, minusi na karticama stižu na naplatu, a priljeva niotkuda. Jedva da se i za režije prikupilo. Srce me boljelo kad sam išla tražiti od mame koja isto tako nema. Srećom, živjeli smo u kući koju je muž naslijedio.

Došao je dan rastanka

Nazvala sam bratića u Njemačkoj. ‘Ajd molim te pomagaj’. Ali problem je jezik. Kaže mi on da dolazi za dva mjeseca kod mame u Našice pa će me povesti. Dva mjeseca iščekivanja. Kad je osvanuo taj dan, 5.4.2014., nekakva tjeskoba kao da je bila u zraku. Idem, a ne znam kud idem. Nemam ništa, samo svojih 10 prstiju. Mama plače i daje mi 100 eura. Imala sam njih i kofer. Tuga u srcu za obitelji i domovinom kakva god da je, odlazim tužna u nadi za povratkom. Rastanak od muža je bio najgori. On je ostao jer je imao posao. Znala sam da mogu sve, samo da dobijem priliku.

Stižemo u Njemačku, pokrajina Hessen. Bratić je oženjen Njemicom i žive s njenim roditeljima. Odmah prvi dan bratić mi satima piše zamolbu i kaže mi: ‘Ti ne znaš jezik, prema tome moramo znati što oni žele’. Zamolbe predajemo samo u gastronomiji. Nakon 10 dana zove McDonald's da dođemo na razgovor. Veselje neviđeno.

Na razgovoru skoro ništa ne razumijem. Uglavnom, radit ću na kasi. Dobivam posao, ali mislim si: ‘Pa Bože, kako ću na kasi raditi, tako brzo pričaju’. Selim se od bratića u to mjesto gdje je McDonald's jer nemam auto. Ima njegov kolega stan za mene, ali se renovira. No ima I odvjetnički ured, odvjetnik je na godišnjem mjesec dana pa ću tamo živjeti.

‘Na poslu su me ismijavali i slali da čistim WC-e’

U firmi nema nikog sa Balkana, samo ja. Rumunji u većini. Posla k'o u priči, nije klasični McDonald's nego na dva kata. Bili su to teški dani. Na poslu te ismijavaju, obični radnici me šalju da sa kase čistim WC jer oni neće. Sve mi je to odmah bilo jasno, ali stalno sam si govorila – nema tog posla koji ja ne mogu odraditi. Dođem s posla, sama, tuga samo raste, suze teku same od sebe. Najmanji problem je bio spavati na podu i prati veš na ruke. Bilo je to sve kao novo rođenje, ali sa 26 godina.

Prolazilo je tako vrijeme, a ja sam napredovala. Nakon 2 tjedna kao da mi je taj posao odjednom sjeo u glavu. Stigla je prva pohvala od voditelja restorana. Par puta sam čula i radnike kako govore iza: ‘Frau Rupčić, sehr gut’. Stigla prva plaća, ali nema veselja.

I u trenutku mi proradi kliker: ‘Hej, Zorka, pa što da si bolesna?’

cure.ba

Komentari

komentara