Foto: arhiva
Dogodi se često da pomislimo kako smo neke životne traume preboljeli, samo zato jer u nekom trenutku ne mislimo na njih. No, na žalost to nije tako. Ono što je važno jest način na koji ćemo prihvatiti, metabolizirati sva ta iskustva
Ugledna hrvatska liječnica, kirurginja, dr. Nela Sršen, u hotelu »Velanera« smještenom nedaleko od Pule, u sklopu javnih programa koje u tom hotelu organizira holistički centar »Namaste«, održala je iznimno posjećeno predavanje, te predstavila novo, dopunjeno izdanje knjige »Rak na duši«, izvorno objavljene 2012. godine, piše Atma.
Doktorica Nela Sršen poznata je članica tima za transplantaciju jetre Sveučilišne bolnice u Padovi, u sklopu koje radi i kao predavač specijalizantima opće kirurgije. Našoj je javnosti poznata kao istaknuta humanitarka, koja je pomogla brojnim pacijentima iz Hrvatske, ali i iz drugih zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Zahvaljujući njenom zalaganju samo je u Hrvatskoj spašeno stotinjak života. Jedan od njenih dugogodišnjih pacijenata bio je i nedavno preminuli kantautor Arsen Dedić.
Također, dr. Nela Sršen pomogla je dolasku na usavršavanje u Sveučilišnoj bolnici u Padovi brojnim liječnicima iz Hrvatske, uključila se u edukaciju liječnika – kirurga u programima transplantacije u Bosni i Hercegovini, kao i u programe darivanja organa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog svojega zalaganja ova je ugledna znanstvenica i liječnica godine 1999. odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski, a proglašena je i počasnom konzulicom Republike Hrvatske u regiji Veneto.
S dr. Sršen razgovarali smo o knjizi »Rak na duši«, koja je prožeta njenim osobnim iskustvom bolesti i izlječenja, kao i mnogobrojnim slučajevima teških bolesti, kojima je svjedočila tijekom dugogodišnje liječničke prakse, koji su, pristupom liječenju kakvog zastupa ova liječnica, a koji približava čitatelju putem knjige, vrlo često pronašli put do ozdravljenja. Knjiga je to, kako je već zamijećeno, koja nije namijenjena samo oboljelima od teških bolesti, već koju je dobro čitati preventivno.
Nekonvencionalne metode
Vi ste visoko priznata liječnica, stručnjakinja s područja konvencionalne medicine, no usporedo zastupate stvari koje nisu proizašle iz strogo znanstvenog konteksta, ali također imaju i svoje znanstveno obrazloženje, što pokazujete i u svojoj knjizi… Vaše drugačije poimanje bolesti i ljudskog organizma, utjecaja emocija i psihe na ljudsko tijelo otpočelo je 1994. godine, kada ste već kao priznata specijalistica imali vlastito iskustvo teške bolesti, što vas je potaklo na traganje za novim putovima ljudskog ozdravljenja…
– Da, točno. Tijekom specijalizacije, prije nego što se meni dogodilo bolno iskustvo, već sam surađivala s mnogim centrima kliničkim i kirurškim iz domovine, gdje su dolazili razni pacijenti, pedijatrijski, odrasli pacijenti, s kojima sam imala puno prisniju vezanost od one koju sam uspostavljala s talijanskim pacijentima. Tu sam se vezala ne samo za pacijente, već i za njihove obitelji, probleme, za smještaj, za jezik… Ulazila sam u njihove intimne živote i zbivanja. Na neki način sam nesvjesno pronalazila poveznicu u svakoj toj bolnoj priči, došla sam do toga da je uvijek postojao nekakav okidač u traumatičnom događaju, koji je eskalirao s bolešću. Spontano sam počela promatrati, kategorizirati te pacijente karakterno, njihov pristup, njihovo samo proživljavanje bolesti, shvaćajući kakva je bila njihova prošlost, njihovo životno iskustvo.
Sve to, naravno, tijekom tih petnaest godina proučavanja raznih pacijenata, ne samo naših naravno, nego i talijanskih, dovelo me je do otkrivanja sebe kao znanstvenice nekonvencionalnih metoda. Shvatila sam, radeći u jednoj od najboljih kirurških klinika, gdje imamo sve suvremene metode i instrumente, i od lijekova isto tako sve zamislive mogućnosti, da opet nešto nedostaje za ozdravljenje pacijenata. Koliko god je medicina napredovala, možda i previše u zadnjih dvadesetak godina, opet ima velik broj pacijenata koji, što se više medicina kreće u svom progresu, u isto vrijeme veća je incidencija bolesti kod ljudi mlađe dobi. U doba kada sam završila specijalizaciju srednji onkološki pacijent je imao dob između 60 – 70 godina. I sama riječ onkološki pacijent ili pacijent koji ima tumor je bila determinanta za jednog pacijenta koji bi i onako preživio kratko vrijeme.
Medicina nam je omogućila da onkološki pacijenti žive jako dugo, ali na žalost, niti blizu naših očekivanja. Prije svega zato jer je dobar dio pacijenata danas mlađe dobi, dobar dio pacijenata ima tumore koji imaju agresivnije ponašanje, i dobar dio njih dolazi već sa metastazama, u jednoj ozbiljnijoj fazi bolesti, gdje i kirurgija i kemoterapija vrlo teško mogu napraviti svoj, koliko god čaroban i velik posao. Sve te konvencionalne, najmodernije metode ipak ostavljaju jedan prostor gdje nema mogućnosti da se spasi pacijent.
haber.ba
