Razmaženo dijete (foto: cure.ba)
Kada u porodici postoji samo jedno dijete, život je značajno drugačiji od one u kojima ih ima dvoje ili više. Odrastanje bez braće i sestara ima mnoge prednosti i mane, a u koje “klopke” će jedinac zapasti najviše zavisi od stava roditelja, porodičnih odnosa i metoda vaspitanja.
Psiholozi tvrde da je najveća prednost jedinaca to što uglavnom izrastaju u ambiciozne ličnosti, jer su roditelji fokusirani na njih, odnosno imaju više vremana da im se posvete i sav trud ulažu u jedno dijete. Istraživanja pokazuju da jedinci u odnosu na djecu koja ne odrastaju sama imaju bliske odnose sa roditeljima, psihički se brže razvijaju i oslobođena su ljubomore. Konflikti između braće i sestara često su opterećujući za mališane, a jedinci nemaju takve probleme, jer ni sa kim ne moraju da se takmiče.
BRAĆA, SESTRE, RAZLIKA U GODINAMA…
Jedno zanimljivo istraživanje holandskih naučnika dovelo je do rezultata da djeca koja imaju braću i sestre, ali je razlika između njih veća od deset godina, odrastaju kao jedinci, odnosno imaju sve karakteristike jedinog djeteta u porodici. Naime, u uzrastu od deset godina dijete ne reaguje na novu bebu, odnosno prinova ne mijenja mnogo psihu starijeg djeteta. Prošlo je vrijeme za ljubomoru, nema rivalstva sa bebom, odavno su uspostavljena pravila i načini funkcionisanja, odnosi sa roditeljima. Zbog toga takvi mališani najčešće imaju karakteristike jedinaca i funkcionišu potpuno drugačije u odnosu na djecu koja imaju braću ili sestre sa manjom razlikom u godinama.
Međutim, biti jedino dijete ima i svoje mane, pa djecu koja nemaju braću i sestre uglavnom “bije glas” da su razmažena i pomalo egocentrična. Psiholozi tvrde da je najveća “mana” jedinaca to što zbog slabijeg kontakta sa djecom kasnije razvijaju socijalne vještine. Ipak, statistike pokazuju da su u školi uspješnija, da uglavnom stiču visoko obrazovanje i da ne pate zbog toga što su jedinci, kao ni da im kasnije razvijanje socijalnih vještina ne smeta da u zrelom dobu razvijaju odgovarajuće emotivne i prijateljske veze. Dječji psiholozi tvrde da roditelji jedince previše opterećuju sopstvenim ambicijama, što se negativno odražava na ličnost. Ponekad se događa i da su jedinci previše emotivno osjetljivi i da pate od manjka samopouzdanja upravo zbog toga što su prezaštićeni.
Istraživanja pokazuju i da češće imaju problema sa vršnjacima u školi, odnosno da ih druga djeca zadirkuju, a kako nisu prošli te faze sa braćom ili sestrama teže podnose takve situacije. Međutim, to nisu pravila i mnogo toga zavisi od vaspitanja i načina na koji funkcioniše porodica. Mnoge “karakteristike” jedinaca mogu se izbjeći ili prevazići pravilnim pristupom.
Psiholozi savjetuju da pokušate da jedinca vaspitavate isto kao što biste radili da imate više djece. To znači da postoje jasna pravila i precizno određene granice, kao i da se zna koje ponašanje se toleriše, a koje ne.
Veoma je važno da dijete “ne gospodari” kućom, odnosno da umijete adekvatno da ga kaznite kada to zasluži i da u toj kazni istrajete. Kada imate više djece, to se uglavnom događa spontano, nemate ni vremena da kršite pravila ili ublažavate kazne, ali u porodicama u kojima je samo jedno dijete, često se popušta i odustaje od discipline.
Takođe, jedinac mora da ima kontakt sa vršnjacima, pa je za njih posebno loše da ne idu u vrtić. Čak i ukoliko ima ko da ih čuva, nije loše da u obdaništu provedu nekoliko sati dnevno kako bi se uklopili u vršnjačku grupu i stekli određene navike. Treba ih što više podsticati na druženje, pa vikendom u goste pozovite prijatelje sa djecom ili drugare iz komšiluka ili vrtića.
Obratite pažnju na sebičnost, jer je to jedna od najupečatljivijih i najčešćih osobina jedinaca. Ukoliko vidite da vaše dijete neće da podijeli igračku ili slatkiš sa drugarima, ukažite mu da loše postupa i preduzmite sve da takvo ponašanje promijeni. Naravno, u uzrastu od dvije do tri godine djeca su u “egocentričnoj” fazi, pa od njih ne možete očekivati da podijele, ali bi predškolac već trebalo da ima svijest o tome da nije jedini na svijetu i da ne mogu samo njegove želje biti ispunjene. Budite pažljivi i da ne vežete dijete previše za sebe, posebno ako imate dječaka. Istraživanja pokazuju da su sinovi jedinci uglavnom vezani za majku, ali ukoliko ta veza nije “zdrava” sa jasnim granicama i pravilima, to može loše da utiče na dječju ličnost. Razvijajte samostalnost kod vašeg jedinca, podstičite ga da samostalno rješava probleme.
Dajte mu zadatke koje svakodnevno mora da izvršava, nešto što će mu stvoriti osjećaj odgovornosti i brige o drugima. Neka ima obavezu da pospremi svoju sobu, da izbaci đubre, ode u prodavnicu, važno je samo da zadaci budu u skladu sa uzrastom.
Istraživanja pokazuju da su majke jedinaca, posebno sinova, “glavni krivci” za to što njihov dječak neće da se odvoji od njih. One im nesvjesno ili svjesno šalju poruke da nigdje nisu sigurniji nego sa majkom, otežavaju im putovanja sa vrtićem ili nisu rade da, na primjer, ostave dijete sa nenom ili dedom na nekoliko dana.
Pretjerana pažnja i ugađanje može kod djeteta stvoriti sliku da je najvažnije na svijetu, da su samo njegove potrebe važne i značajne, što će mu kasnije prilično otežati funkcionisanje u zajednici. Nađite mjeru između slobode i discipline i ne popuštajte ako smatrate da ste u pravu. Ne treba da im ispunjavate baš svaku želju, jer ćete im oduzeti mogućnost da se raduju, da očekuju i da nešto žele. Psiholozi tvrde da djeca izrazito dobro manipulišu, pa će iskoristiti svaku vašu slabost. Zbog toga je važno da ne nasjedate na njihove suze, moljakanja, ljutnju.
Moraju da se nauče strpljenju i da prihvate činjenicu da njihove potrebe i želje nisu najvažnije. Moraju naučiti da dijele sa drugima, da steknu sposobnost empatije i shvate da moraju da se potrude da bi ostvarili neki cilj ili želju, pišu Novosti.
cure.ba