– Stefan je u nedjelju oko 15 sati otišao da se prošeta i nije se vratio. Čekala sam ga cijele noći, ali kako ga nije bilo, pretpostavila sam da je otišao kod druga koji se vratio sa odmora i da su prenoćili u vikendici na Tisi. Kako se ni u ponedjeljak ujutro nije vratio, potražila sam ga kod drugara. Rekli su mi da ga nisu vidjeli i da nisu bili s njim. Zabrinula sam se i otišla u Adu u policiju da prijavim njegov nestanak. Od tog trenutka svi njegovi drugari su krenuli u potragu od ađanskog mosta na Tisi pa do molske plaže. Pronašao ga je njegov najbolji drug obješenog na drvetu topole kraj Tise – kroz suze govori neutješna majka Marija.
Kaže da su živjeli sami u skromnoj kući u Ulici Đure Daničića broj 23.
Suprug joj je umro prije više od deset godina, a starija kćerka Tamara je udata i živi u Bečeju.
– Stefan je imao samo 18 godina, a ja 18 godina u kući nemam struju. Vjerujem da je digao ruku na sebe samo zbog nemaštine i nemogućnosti da se s njom izborimo. Prošle godine nije mogao da završi treći razred škole za kuhare u Bečeju zato što nije mogao da kupuje mjesečnu kartu za autobus. Išla sam na sve strane, u socijalno i kod predsjednika opštine, gdje se njegova sekretarica izvikala na mene zato što nisam dijete poslala u Adu u školu. Jednostavno, ta godina mu je propala i prekinuo je školovanje. Nisam mogla da dobijem za njega ni stipendiju, ništa, makar da odradi. Ovu godinu smo htjeli da završi školovanje, ali evo šta me je zadesilo – grcajući govori majka, koja dodaje da su živeli od minimalne socijalne pomoći.
Kaže da su i potrebe za nadničarima sve manje te nije više uspijevao ni na taj način da zaradi za osnovne životne potrebe.
– Vjerujem da je to razlog i da je to bio okidač da digne ruku na sebe – govori majka Marija, koja je sa Stefanom živela u kući njenih roditelja jer je njen nevjenčani suprug, koji je preminuo prije više od jedne decenije, svu imovinu prepisao crkvi kako bi joj nanudio.
– Kada sam pokušala da ostvarim nekakvu stipendiju, tri mjeseca su dokumenta stajala kod njih, a posle toga su mi dali savjet, ali ne i stipendiju. Dijete mi se rodilo u mraku i, evo, u mraku je i završilo, a trebalo mu je samo za mjesečnu kartu da bi mogao da završi školu – nastavlja uplakana majka.
Ona dodaje da su mladića našli u šumi drugovi, i to njegov najbolji drug Bojan Mitrović, čiji otac joj je i javio za tragediju.
– Samo su mi rekli, našli su Stefana. Pitala sam da li je živ i zdrav. Odgovorili su da nije. Odjurila sam na mjesto gdje su ga našli, ali mi nisu dali da priđem. Načula sam da se udavio, što me je začudilo jer je bio dobar plivač, a tada mi je policajac rekao još težu istinu, da se objesio – kaže Marija.
Tijelo Stefana Simića odnijeto je na obdukciju, a očekuje se da će biti sahranjen u petak.
Komšije za pokojnog mladića imaju samo riječi hvale.
– Vidio sam na nasipu dvoje policijskih vozila, prvu pomoć i pogrebna kola. Tada sam čuo da se Stefan objesio. Dobro sam ga poznavao. Bio je miran, tih, pametan i plemenit dječak. Znam da je živio u nemaštini, što je vjerovatno i bio povod da digne ruku na sebe – kaže Perica Barbu (47), koji je u blizini tragičnog mjesta pecao ribu.
Marija Jeftić, komšinica, potvrđuje da je Stefan bio veoma pažljiv i dobar mladić.
– Nikada se nije žalio i često je dolazio da se igra s mojom djecom. Ovo je zaista jako tužno – prozborila je komšinica Marija.
blic
