Pomaže mi to što sam veliki borac, niko mi ne može stati na put- kaže Jelena.
Rođena je u Pančevu, a najveća sreća joj je, kaže, bio trenutak kad se rodio njen mezimac, mlađi brat. Tada je imala pet godina.
– Čuvala nas je baka, ali sam joj u svemu pomagala. Za mene je najvažniji bio on i niko drugi. Pazila sam ga, kupala, oblačila i igrala s njim – priča Jelena.
No dodaje kako joj djetinjstvo nije bilo lako. Barem zbog okoline.
– Škola mi nije ostala u dobrom sjećanju zbog druge djece. Naravno da je tu bilo ruganja, a ja sam patila. No uvijek sam imala majčinu podršku. Tu je, naravno, bio i tata, ali majka je jedna. Ona me uvijek dizala dok mi je bilo potrebno. Dala mi je vjetar u leđa – govori Jelena.
Na život bez ruku brzo se navikla. Iako nama to izgleda nevjerojatno, Jeleni i ljudima koji je znaju to je potpuno normalno.
– Ne smatram se invalidom. To što nemam ruke nikad mi nije bila prepreka i problem. Sve sam se na brzo privikla. Objašnjenje je jednostavno. Kad nemate ruke, snalazite se kako možete. Naravno, tu su noge pa onda sam njima naučila sve raditi. Meni, porodici i prijateljima to kako živim nije neobično – kaže Jelena.
Jelena danas živi sama te je podstanar, a samo rijetko zove ljude da joj pomognu.
U Beograd se preselila prije tri godine, a živi nekoliko minuta od brata, tako da, ako nešto zatreba, on je uvijek tu za nju. Pomoć joj je potrebna samo oko zakopčavanja.
– Jedino su mi problem dugmići. Imala sam poteškoće i s uzimanjem staklenih čaša s visoke police, ali i to sam savladala- pojašnjava.
Dodaje kako radi baš sve kućanske poslove – čisti, kuha, pere, pegla, usisava… Čak sama može zašiti rupu na odjeći.
Pokrenula je i YouTube kanal gdje objavljuje videe iz života i recepte. Tako objašnjava ljudima kako je živjeti bez ruku, a opet biti neovisna. Pokazala je kako kuha kafu, peče jaja, ali i priprema i mijesi gibanicu,piše Faktor