Magazin

KĆERKA RADOVANA KARADŽIĆA OTVORENO – Ispovijest Sonje Karadžić-Jovičević:

Napisao admin

Jedna od tih priča bila je i ona o pudlici. Da sam izbacila ranjenike iz helikoptera da bi se do Pala povezla moja pudlica


Foto: arhiva

Razgovor vodimo u pauzi zasedanja Parlamenta Republike Srpske, čiji je Sonja potpredsednik. U jednom trenutku u kancelariju ulazi poslanik Stranke demokratske akcije, sa koji se Karadžićeva ćerka srdačno pozdravlja. “Napišite da se mi u skupštini ne delimo po veri i naciji, već družimo i uvažavamo”, poručuje nasmejana.

Koji minut kasnije, osmeh se ugasio jer se priseća prvih dana rata u Bosni i Hercegovini, koji će presudno odrediti dalji tok života nje i njene porodice:

-Posle one čuvene svadbe koja se označava kao početak sukoba u Bosni i prvih barikada u Sarajevu, mi smo nastavili da živimo u svom stanu sve dok jednog dana nisu došli neki momci iz bezbednosne službe i odveli nas u hotel “Holidej In”. Ništa nisam ponela, ni stvari ni dokumenta, jedino mi je slučajno ostao indeks u torbi. Ti momci su došli, poskidali sijalice u haustoru i rekli nam da krenemo. Pokupila sam rođaku iz Putinaca koja je kod nas studirala, umotala mačka u ćebe i ušla u kola. Vozila sam tatinu ladu jer njega su stavili u neka druga kola. Nisam znala gde idemo jer smo bili u koloni sve dok nismo došli u “Holidej In”. Tada sam čula da su primetili da se iza naše zgrade okupljaju zelene beretke. Kasnije sam videla da mi je u autu ostala tetkina tepsija, ispostaviće se jedina stvar koju sam ponela u izbeglištvo. Mama se posle rasplakala kada je videla tu tepsiju, u kojoj je svojoj sestri slala nešto, neku pitu valjda.

–U ratu mi je izginulo puno prijatelja. Obično smo se okupljali za moj rođendan, a onda smo stalno odgađali viđenja jer je svako malo neko poginuo ili bio ranjen. Teško je bilo, živeli smo bez struje u izbegličkom smeštaju. Miševi su nam šetali iznad glave, u tim barakama gde smo živeli kada smo izašli iz Sarajeva, nekom kampu izviđačkom. I posle neko priča da smo živeli u luksuzu. Čula sam sve te razne priče, pisalo se i po medijima svašta, ali nije me pogađalo jer sam znala da to nije istina.

Jedna od tih priča bila je i ona o pudlici. Da sam izbacila ranjenike iz helikoptera da bi se do Pala povezla moja pudlica. Ništa od toga nije istina, osim da sam toga dana kada je nastala ta fotografija, ja sa pudlicom ispred helikoptera, stvarno bila u Beogradu.

Sve je izmislio jedan beogradski novinar koji zatekao na aerodromu sa nama. Radovan je imao teoriju da preko njega opozicija smešta Miloševiću jer je to bilo pred same izbore 1992. godine, a ja nisam znala šta da mislim. Sve mi je to bilo suludo, konstatuje Karadžićeva.

– Propaganda sa muslimanske strane je bila strašna i oni su ozbiljno radili na tome. Sve je išlo na to da se Srbi predstave kao divljaci, koljači, silovatelji. Takva vrsta medijske pripreme krenula je mnogo ranije. Još 1987-88. godine angažovana je agencija Ruder i Fin, koja je radila na tome da bi Srbi mogli kasnije da se optuže tačno po stavkama iz Ženevske konvencije. Neke stvari nisu prošle, kao pokušaj sa hemijskim oružjem, ili optužbe da spremamo biološko oružje. Mi nismo imali hleba da jedemo, odakle nam hemijsko oružje. I zato su krenuli da podmeću silovanja. To zvuči strašno, ali po statistikama silovanih muslimanki ispada da Srbi nisu ništa drugo radili tokom rata nego samo silovali njihove žene. Sukobi su počeli u maju, a mi smo već u julu imali izveštaje o strašnim silovanjima i navodne porođaje tih silovanih žena. Nemoguće, jer niko se ne porađa za 3-4 meseca. Kasnije se saznalo da su se neke od njih porodile na privatnim klinikama u Švajcarskoj i da su mnoga od te dece bila crna ili melezi. Ali, o tome niko nije pisao.

 

depo.ba

Komentari

komentara