Magazin

OVO MORATE DA PROČITATE – Za sve one koji su rođeni 60-ih, 70-ih, 80-ih godina!

Napisao admin

Žaljenje za prošlim vremenima nije besmisleno sanjarenje nego važan korektiv, koji uravnotežuje tijelo i duh. On je zapravo pravi eliksir, koji u teškim trenucima nudi emotivni lijek. U ovom slučaju nije riječ samo o sjećanju na prošla vremena nego i o činjenicama da se nekada mnogo ljepše i zdravije živjelo. Naime, Fejbukom posljednjih dana kruži status za sve one koje su rođeni 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prije nego što je tehnologija preuzela naše živote i živote naše djece. Prenosimo u cjelosti status sa društvenih mreža:


* Prvo, preživeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes…

 

* Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rošulama…

 

* Pili smo vodu iz crijeva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu pića s našim prijateljima i niko nije umro zbog toga…

 

* Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hleb i pravi puter, pili sokove pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolju…

 

* Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, žmurke, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječija mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasveta koje ionako nije bilo previše.

 

* Često nas niko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio vaspitanjaa bez zlostavljanja u porodici. I nikad nije bilo problema…

 

* Provodili smo čitave dane praveći trkačke daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon nekoliko padova, slomljenih prstiju i modrica…

 

* Naučili smo kako da riješimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Ni prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom sticali!

 

* Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i vaspitača pa smo ipak završavali nekakve škole.

 

* Nama nisu prodavali drogu ispred škole. Mi nismo imali plejstejšn, nintendo, x-boks, nikakve video-igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od po podne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, čet rums…

 

* Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje i družili se s njima! 

 

* Padali smo s drveća, znali se isjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, bacali petarde za novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!

 

* Vozili smo se biciklom ili pješke, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

 

* Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!

 

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji svijeta. Naše generacije su dale najbolje pronalazače i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo da živimo s tim.

kurir

Komentari

komentara