Trudnoća i majčinstvo

Šest godina žive u mraku: ‘Djeca su škole završila uz svijeće, zimi sam ložila odjeću”

Napisao H. H.

Nezaposlena samohrana majka s troje djece živi u teškoj materijalnoj stiuaciji, šest godina su bez struje i često na rubu gladi. Uprkos tome, sve troje djece su odličnim uspjehom završili gimnaziju i upisali fakultete

Ovih julskih dana ljeto u BiH dostiže vrhunac, živa na termometru se penje i do 40 stepeni. Bez rashladnih uređaja ni u kući nije ugodno. Delista Pehlić je primorana da i na takvim temperaturama loži vatru u sobnom šporetu kako bi skuhala ručak sebi i djeci. Već šest godina je bez električne energije. Zime su im, kaže, mnogo gore nego ljeta. Smrzavali su se i bili gladni. “Bilo je vremena kada po osam dana nismo imali šta jesti. Da ne spominjem drva. Ložila sam odjeću”, počinje potresnu priču ova 46-ogodišnja majka troje djece, s kojima živi u kući dvjestotinjak metara udaljenoj od centra Velike Kladuše.

 

Prije šest godina i službeno se razvela, ali kaže da je i godinama prije toga sama brinula o djeci. Nakon sudskog razvoda dobila je pravo na korištenje polovine kuće, no na spratu na kojem živi s djecom ne može dobiti novi priključak za struju. U dijelu kuće koji je pripao bivšem suprugu struja je isključena. Zbog čudnih administrativnih propisa samohrana majka s troje djece već šestu godinu živi u mraku. “Sudski pravosnažno imam pravo na polovinu kuće, ali dioba još nije izvršena. Sad moram ponovni zahtjev za diobu spratova, to je isto stvar koja se neće završiti za sto godina. Na svaku presudu on (bivši muž, op.a) ima pravo žalbe, a takvi slučajevi stoje na kantonalnom sudu po dvije-tri godine”, pokušava za Deutsche Welle Delista razjasniti pravni lavirint u kojem se našla.

 

Ponekad, kaže, mora biti i advokat i pravnik da bi saznala uopšte koja prava ima. “Nedavno sam pitala ponovo u Elektrodistribuciji, rekli su da nemam pravo na novi priključak, jer je urbanistička dozvola izdata za jedan priključak, ali da imam pravo na diobu sata. To mi ranije nisu rekli. Podnijela sam zahtjev za podjelu sata i sada čekam to rješenje”, kaže ona i nada se da će napokon dobiti struju bez koje su njena djeca prošla kroz srednju školu, dočekala punoljetstvo i upisali fakultete.

 

Stotine priznanja i pohvala

 

Samra, njeno najstarije dijete, ovog mjeseca brani diplomski na Visokoj zdravstvenoj školi u Bihaću. Haris, učenik generacije u gimnaziji, trenutno je student elektrotehnike u Sarajevu i školuje se zahvaljujući stipendiji koju jedna fondacija daje izuzetno nadarenim studentima. Najmlađi Enver, takođe odličan učenik kroz čitavo školovanje, sada čeka rezultate prijemnog ispita na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Delista nam otvara plavi registrator u kojem čuva dječije fotografije, isječke iz novina i stotine diploma, priznanja i pohvala koje su njih troje dobili kroz dosadašnje školovanje.

 

pohvale-diplome

 

“Možda sam ja imala i tu sreću da su moja djeca izuzetno skromna, puna razumijevanja i nekako uvijek ispred svoje dobi, zrelija bila. Čak su više oni meni pomagali nego ja njima. Ako se desi da negdje dobiju dvije marke, pet ili deset, oni to nisu nikad potrošili, nego bi donijeli meni. ‘Evo, mama, kupi šta treba’, rekli bi mi.”

 

Tešku situaciju u kojoj se nalaze pokušavali su prikriti. “Smatrala sam da je to dio života. Život je matematika, kroz život dobiješ teške ili lake zadatke. Neko je sretan pa na ispitu dobije lake zadatke, tako mu teče život. Ja sam smatrala da je to naš život, da se s tim trebamo nositi normalno, suočiti se sa svim problemima, jer ih samo tako možeš riješiti, ići naprijed i na kraju položiti ispit”, govori Delista smireno, bez ogorčenja i razočarenja u glasu.

 

Na fakultet sa deset maraka u džepu

 

Kao samohranoj majci bez ikakvih primanja posebno joj je bilo teško školovati djecu, ali želja da jednog dana oni postanu fakultetski obrazovani ljudi bila je jača od svih nedaća.

 

Zaduživala se kod poznanika kako bi mogla kupiti knjige i sveske, a potom je dugove vraćala radeći teške fizičke poslove. Samra, Haris i Enver naveče bi učili uz svijeće kojih nekad nije bilo dovoljno. Ni na fakultetu nije bilo lakše, kaže Samra. S opštinskom stipendijom od 150 KM mjesečno plaćala je stan, režije, hranu i sve drugo.

 

“Najteža je bila prva godina definitivno. Krenula sam s deset maraka u džepu na fakultet. Živjela sam 40 minuta daleko od fakulteta, jer mi je sve ostalo bilo preskupo. Čak i ako je bilo skuplje za 20-30 maraka, to je bio novac s kojim sam ja preživljavala mjesec. Te prve godine nisam mogla kupiti ni knjige za fakultet, pa je bila parola snađi se. Imala sam neki mali mobitel s kojim sam slikala sadržaj iz knjiga i tako učila”, govori nam ova buduća medicinska sestra, koja se nada da će nakon diplomiranja pronaći posao i ostati u svom rodnom gradu i svojoj domovini.

 

Samohrani roditelji nisu u sistemu socijalne zaštite u BiH, kažu nam u Centru za socijalni rad Velika Kladuša. Svu pomoć koju mogu pružiti jednoroditeljskim porodicama koje su u teškoj materijalnoj situaciji jeste jednokratna novčana pomoć, na koju pravo imaju i druge socijalno ugrožene kategorije. U izradi je novi federalni zakon o socijalnoj zaštiti kojim bi trebale biti obuhvaćene do sada diskriminisane grupe među kojima i samohrani roditelji, no trenutno je u fazi prednacrta i upitno je hoće li do kraja godine proći parlamentarnu proceduru, otkriva nam direktorica ove javne ustanove Emira Veljačić.

 

Morate da živite u kartonskoj kutiji da biste dobijali socijalnu pomoć

 

Za roditelje koji su razvedeni, poput Deliste, ni to ne bi značilo mnogo jer se samohranim roditeljem u Bosni i Hercegovini zakonski smatra staratelj djece koji je smrću izgubio partnera, ali ne i roditelj koji je nakon razvoda braka dobio starateljstvo nad djecom. Kako se u Unsko-sanskom kantonu nezaposlenim majkama ne isplaćuje ni dječiji doplatak, sve što je Delista dobila od države jesu tri jednokratne socijalne pomoći od 150 KM od općinskog Centra za socijalni rad.

 

Zakon o socijalnoj pomoći pod hitno treba mijenjati, smatra Aida Behram, direktorica Udruženja “Žene sa Une” iz Bihaća, koje je radilo na izmjenama i dopunama ovog zakona. Prema njenom mišljenju, najvažnije je da se olakšaju uvjeti za ostvarivanje prava na stalnu socijalnu naknadu. “Prema ovim važećim, morate da živite u kartonskoj kutiji da biste ostvarili pravo na stalnu socijalnu pomoć”, kaže Behram.

 

Još jedan problem s kojim se samohrani roditelji u BiH susreću jeste nemogućnost naplate alimentacije zbog predugih sudskih procesa i često čudnih odluka. Delista kaže da je njen bivši suprug uplatio tek četiri ili pet alimentacija u šest godina. Zbog toga je podnijela tužbu, međutim sud je nedavno donio presudu kojom oca djece u potpunosti oslobađa krivične odgovornosti jer je utvrđeno da on nije u mogućnosti da plaća alimentaciju.

 

I pored svih nedaća koje su je kroz život pratile, Delista Pehlić kaže da je sretna jer je odgojila troje uzorne djece, odličnih učenika i uspješnih studenata. “Roditelji ne uče djecu onom ljudskom, onom osjećaju da kada vidi nečiju bol ili tugu da pokušaju pomoći. Ja to učim svoju djecu i mislim da im je to najviše pomoglo da budu takvi kakvi jesu i bila bih sretna da ostanu ovakvi kakvi su sada  – da su ljudi”, kaže ova hrabra majka na kraju razgovora za DW.

 

Komentari

komentara