Alma, možete li nam reći otkud diplomirani pravnik u slastičarstvu?
Morat ću napraviti mali uvod kada govorim o oome. Naime, oduvijek mi je želja bila da budem pravnik i da se bavim pravnim poslovima. Međutim ponekad sudbina, a ponekad korupcija u našem sistemu okrene stvari u drugom pravcu. Još dok sam studirala naglo sam se razboljela i skoro preko noći oslijepila, doktori u Zagrebu su uspjeli da mi spase vid na jedno oko, tako da sam danas invalidna osoba sa 70% invaliditeta, ali invaliditeta koji me apsolutno nije ograničavao u sto postotnom obavljanju pravnih poslova. Kolika je ljubav prema pravu bila najbolje govori činjenica da sam slijepa učila, dok mi je sestra čitala stručnu literaturu, ja sam polagala ispite. Nakon diplomiranja je uslijedilo na desetine prijava na konkurse u državnim službama i na desetine posmatranja zapošljavanja ljudi po raznoraznim osnovama, a svi znamo kako to kod nas funkcioniše. Jednostavno bila sam primorana da nakon preko 10 godina pokušavanja prekrižim svoju ljubav i krenem od hobija praviti posao koji će biti od koristi našem kućnom budžetu. Danas biti podstanar s troje djece, ne doprinositi ništa, jednostavno predstavlja luksuz.
Ostavili ste ljubav da bi razvijali hobi?
Hajmo reći da sam pronašla novu ljubav, strast, otkrila sam nešto zaista što me ispunjava i zaista sam sretna da zajedno sa svojom porodicom ispunjavam drugima želje. Moj suprug mi je pružio podršku, djeca razumijevanje i sve je krenulo. Danas smo jedna kreativna porodica kojoj ako ništa ne nedostaje slatkiša i smijeha.
Može li se živjeti od pravljenja torti?
Sve zavisi kako se posmatra, mnogima su torte skupe, ali isti ti kojima su skupe spremni su da plate neukrašen kolač u nekom restoranu duplo više. Ja sam se fokusirala na kvalitetu i manju zaradu, na uštrb kvantiteta i veće zarade, jer gledano dugoročno sigurna sam da će se ljudi okretati kvalitetu. Sigurno da to nije velika zarada, jer ovaj posao konstantno iziskuje stalna ulaganja u opremu, jer oprema je ta koja ubrzava proces u bilo kojem poslu. Dekorirane torte su u razvijenim zemljama itekako cijenjene, dok su kod nas u regionu jednostavno borba za normalan život. Ono što me posebno raduje jeste da već sada imam veliki broj mušterija koji nam se iznova vraćaju jer nikada nismo pravili kalkulaciju oko kvalitete, uvijek smo kupovali kvalitetne sirovine, potpuno se posvećivali poslu i rezultat nije mogao nikako da izostane.
Hoće li nekada “Naše Torte i Slastice” prerasti u nešto veće?
Naše je da se trudimo i radimo, hoće li prerasti ili ne vidjet ćemo. Svakako imamo ambicije da ovo razvijemo u mali ali ozbiljan porodični biznis. Idući korak bi realno bio da se pojavimo u formi Caffe slastičarne, ali to iziskuje određena ulaganja za koja još nismo spremni. Lično u potpunosti vjerujem u sudbinu i ako bude suđeno “Naše Torte i Slastice” će prerasti u jednu ozbiljniju priču.
