Žena ( Foto: Cure.ba )
Upoznali su se u disku i uzeo je njen broj telefona. Rekao je da će se javiti. Prošao je dan. Nije se javio. Počinje lagana nervoza u želucu i misli se kroje u glavi: “Pa rekao je da će se javiti, možda nešto radi? Da bar znam… A što ako se ne javi? A tako smo lijepo pričali… Da mu je stalo, sigurno bi se već javio. Ma dobro, sutra će“.
Prolazi drugi dan. Nervoza raste, a tek misli: “Zašto mi je uopće rekao da će se javiti ako to nije mislio? Svi su muškarci isti. Što ako je izgubio broj? Možda ga više nikad neću vidjeti… A tak je bio sladak. Ma ja njega sigurno ne interesiram!“.
Dan treći. Stanje uopće nećemo opisivati. Glava: “Mamlaz jedan, što on sebi uopće zamišlja?!? Bolje mi je bez njega, ovako i onako nije čovjek od riječi! Bolje mu je da se uopće ne javi!“.
Dan treći predvečer. Zvoni telefon. On je. A ona se rastapa i najumilinijim glasom mu govori kako joj je baš drago da ga čuje. Brzo su se dogovorili za izlazak.
Što mi to sebi radimo?
Što nam to “oni“ rade? “Oni“ ili “mi“?
Kako nama netko drugi može išta raditi? Lako zaboravimo da drugi ljudi rade svoje, a kako njihovi postupci utječu na nas je sasvim druga stvar. Mi smo ti koji postupke drugih uzimamo jako osobno. Najgore je kad nema nikakve komunikacije te ne znamo što se događa kod drugoga – tada obično mislimo najgore. Nevjerojatno je koliko smo skloni misliti negativno kad nemamo nikakvu informaciju. Kreiramo cijele drame koje traju satima. Mučimo sebe i ljude oko nas (na muci se poznaju prijatelji). Imamo potrebu znati određenu informaciju u ovom trenutku, odmah. Što nam to nosi? Ta nam informacija prividno daje sigurnost da je sve u redu i da znamo što će se dalje događati. Ako ste se prepoznali u ovome – čestitamo! Pravi ste control freak!
Druga krajnost
Ima ljudi koji konstruiraju pravu bajku. Ne samo da iskreiraju nešto lijepo, nego stvore čitave imaginarne odnose – nakon prve kave zamišljaju djecu, planiraju zajednički godišnji odmor i provjeravaju kako im stoji njegovo prezime. Naravno, sve to u svojoj glavi. I onda se čude kada stvarnost nije ni blizu te bajke. Njihova očekivanja su vrlo velika. Ne znači da su utemeljena. Kao što smo već pisale, očekujemo uvijek od drugih ljudi. Ne znači da se njihove želje poklapaju sa našima.
Ima slučajeva kad ljudi odu u totalnu letargiju – sve im je ravno i svejedno. Hoće li se netko javiti ili neće, hoće li se ikad više susresti s osobom koja im se dopala, njima je svejedno. To je najvjerojatnije njihova maska i obrana, nešto što pokazuju na van.
Kako bi to trebalo biti?
Upoznate nekog, razmijenite brojeve. Date mu do znanja da ga želite vidjeti (bilo pozivom na kavu ili u kino ili u šetnju). I pustite.
Samo to???
Da, samo to. Nastavljate voditi svoj život. Ukoliko se nešto treba dalje dogoditi, dogodit će se. Možda ćete čuti “da“, a možda ćete čuti “ne“. I jedno i drugo je u redu
cure.ba