Ljepota

TRAGIČNA SUDBINA NAJLJEPŠE ŽENE SVIJETA: Klanjali su joj se milioni, oboljela je i umrla sa 26! Na njenu sahranu niko nije došao!

Napisao A. K.

Prvi pravi američki top model, prelijepa, buntovna, slavna, do srži drugačija, beskrajno talentovana, ali nadasve usamljena i nesrećna, jer mada je imala sve što je oduvijek željela, ljubav i sreća stalno su joj izmicali iz ruku. Njena sudbina bila je teška, umrla je vrlo rano, a njena sahrana bila je možda i jedna najtužnijih na svijetu.

Đija Karangi je u svijet modelinga uplovila sasvim nenadano, kada ju je kao tinejdžerku u diskoteci primijetio fotograf i frizer Mauris Tanebaum: “Vidio sam je, i nisam mogao da se odvojim od nje, dok je ne fotografišem. Ona je bila fascinirana idejom da pozira. Vidjela se ta sirova, netaknuta ljepota!”

On je fotografije poslao jednoj od najboljih tadašnjih modnih agencija na čijem je čelu blistala Vilhemina Kuper, koja se zaljubila u Điju na prvi pogled, opraštajući joj nedostatak visine i veliku netipičnost. U svijetu blijedolikih, glamuroznih plavuša Đija se istakla kao brineta, tamne kože i očiju, uvijek nenašminkana u kežual odjeći – džinsu, patikama, kožnim jaknama, vojničkim pantalonama, bijeloj košulji, svojeglava, tako drugačija, samo svoja, sa vječitim stavom – “Hej, ovo sam ja, uzmi ili ostavi”.

Đijina specifičnost nije imala granice – ona je otvoreno priznala i svoju homos*ksualnu opredijeljenost, što nije bilo čudno u svijetu koji ju je okruživao, ali manekenke nisu imale luksuz da se time ponose, s obzirom da su predstavljale prestižne agencije.

Uprkos ovoj kontroverzi, zanosna figura, božanstveno lice i rijedak talenat da koketira sa aparatom prokrčili su joj put ka vrtoglavom uspjehu, obezbijedivši brojne naslovne strane, provokativne editorijale i saradnju sa najuticajnijim svjetskim fotografima. Jedan od fotografa, kasnije i njen blizak prijatelj, Frančesko Skavulo danas ističe: “U karijeri sam sreo tri modela od kojih mi je zastao dah. Đija je bila posljednja!”

Poslije samo godinu dana u Njujorku postala je najtraženiji model, inkasiravši 100.000 dolara, posjećujući najelitnije klubove, i uvrstivši se u sam krem društva, pod ruku sa rok zvijezdama, glumcima i TV licima.

Ipak, Đijina stvarnost imala je i drugu stranu medalje – mlada i sama u svijetu koji proždire, vječito je tragala za ljubavlju i prihvatanjem, a u lice ju je “šamarala” realnost – povratak u prazan stan u kome nema nikoga ko bi je zagrlio.

– Novac me ne interesuje. Imam sve što sam ikada željela, ali došla sam do tačke da se pitam “Šta će mi, dođavola, to?”. Ja hoću više, hoću sreću, ljubav, hoću da imam nekog ko bi brinuo o meni – nikada nije krila usamljenost Đija.

Spas je potražila u porodici, mjesecima moleći brata i majku da joj se pridruže, što oni, nesvjesni ozbiljnosti situacije, nisu prihvatili. Đijina želja da ima nekog pored sebe išla je dotle da bi u prilikama kada se majka rastajala od nje, vrištala, puzala i preklinjala da ostane. Na kraju, da bi pobjegla od strašne samoće okreće se alkoholu, pilulama i opijatima, što jednom za svagda mijenja tok njenog života!

Ubrzo, učinilo joj se da joj se dugo očekivana sreća u ljubavi konačno osmjehnula. Đija započinje strastvenu, divlju i burnu romansu sa šminkerkom Sendi Linter koja je ubrzo napušta, nespremna na osudu javnosti i rizik od rušenja karijere.

Upravo u to vrijeme, skrhana i slomljenog srca Đija saznaje da je njena zaštitnica, poslodavka i “druga majka” Vilhemina, umrla od raka pluća.

Izgubljena, bez prave osobe da je podrži i usmjeri, ona još više tone u narkomaniju, polako postajući potpuno zavisna od heroina. To je košta karijere – počinje da bude neprofesionalna i konfliktna, gubi kompas, kasni na snimanja, i mada je okolina znala da koristi četiri kesice heroina dnevno, što je smrtonosna količina, niko joj nije priskočio u pomoć.

Njena popularnost nije jenjavala, i dalje je bila jedna od najtraženijih modela, jer su svi znali da su njene fotografije legenadarne i tako posebne – jednostavno, sve su “prodavale”. Ipak, godine drogiranja ostavile su traga – Điju smjenjuju poletnije, mlađe i zdravije manekenke, i ona je polako shvatila da nešto mora da promijeni, upisujući se u centar za odvikavanje. Uporedo, pokušala je da obnovi karijeru, međutim, svuda nailazi na zatvorena vrata.

Ipak, imao je ko da joj pruži ruku – njen dobar prijatelj Skavulo pomogao joj je, doslovce joj poklanjajući naslovnu stranu “Kosmopolitena”, koja je bila i posljednja u njenoj karijeri. Mada su Điju odbacili, praznina koju je ostavila u modnom svijetu bila je ogromna, te je čak i tada, uz malo truda opet mogla da zablista.

Ali, zla kob se već sručila na prelijepu Amerikanku – dijagnostikuju joj je sidu, tada nepoznat virus. Posljednje mjesece provela je u bolničkom krevetu, ne odvajajući se od majke, okrenuvši se vjeri i Bogu.

Preminula je u 26-oj godini, ostavivši neprocjenjivo nasljedstvo u modi, trajno postavivši najviše standarde u modelingu i manekenstvu. Njena smrt nije bila objavljena ni u jednim novinama, pa je Holivud za nju saznao tek mnogo kasnije. Na njenoj sahrani nije prisustvovala nijedna osoba iz svijeta mode, već samo najuža porodica i nekoliko prijatelja.

(Kurir)

Komentari

komentara